AMERIČKI VRHOVNI SUD U SREDIŠTU TRAMPOVE BORBE ZA APSOLUTNU VLAST
Dok se Amerika trese u političkim grčevima, Vrhovni sud SAD postaje bojno polje na kome se lomi sudbina nacije. Devetoro sudija, umesto da budu puki tumači zakona, sve više liče na vrhovne zapovednike koji presuđuju o najtežim ranama američkog društva. A u centru ove oluje stoji čovek koji ne bega od sukoba – Donald Tramp.
On je, kao retko koji predsednik pre njega, ispunio svoja obećanja. Pokrenuo je masovne ustavne promene, a svaku sudsku odluku, pa i onu koja mu ne ide u prilog, koristi da naoštri svoju političku sekirom. Za običnog čoveka, Vrhovni sud više ne deluje kao skromna grana vlasti, već kao sama vladajuća sila. Kontrast sa Kongresom, koji je ili zaboravio kako se donose zakoni ili je dragovoljno predao svoju moć Beloj kući, je više nego očigledan.
Kako Tramp koristi presude da proširi svoja ovlašćenja?
Tramp ne samo da testira granice svog autoriteta, već ih i pomera. Nedavna pobeda u sporu koji mu omogućava da ruši rukovodstvo kvazinezavisnih vladinih agencija, poput Federalne trgovinske komisije, nije samo pravna pobeda. To je udarac na decenijama staru zaštitu koja je trebalo da osigura nezavisnost institucija od političkog uticaja. On je to nazvao „najvećim povećanjem predsedničke moći u poslednjih 100 godina“.
Ovo nije prvi put u istoriji da se sud našao usred političkog vrtloga. Presude iz vremena ropstva, kočenja Ruzveltovog „New Deala“, pa čak i legalizacija istopolnih brakova za vreme Obame, svedoče o tome. Ali Trampov drugi mandat je gurnuo sud u posebno nestabilan teren.
Zašto Vrhovni sud ne može da izbegne političke podele?
Skoro svaki potez Vrhovnog suda posmatra se kroz izuzetno partijsku prizmu. Iako sudije često ističu da većina presuda nije podeljena po ideološkim linijama, tenzije između njih izbijaju na videlo kroz vesti i društvene mreže. Žestoka neslaganja potvrđuju stavove analitičara o sudu kao „ideološkoj jami za medvede“. Demokrate ne prestaju da potenciraju priču o konzervativnoj većini, koju smatraju prevarom, nakon što su republikanci blokirali Obaminog kandidata, a požurili sa izborom Trampove predložene Ejmi Koni Baret.
Trampovi stalni napadi na presude koje smatra nepravednim, kao i pogrešno shvatanje da sudije koje je imenovao treba da budu lojalne njemu, a ne Ustavu, dodatno produbljuju krizu. Ali postoji dublji razlog: njegovi stavovi o proširenju nadležnosti izvršne vlasti, ukorenjeni u teoriji unitarne izvršne vlasti koju su razvijali konzervativni mislioci još iz Reganove ere.
Kada se Kongres povuče, Vrhovni sud preuzima odgovornost
Drugi ključni razlog zašto Vrhovni sud izgleda ima toliko moći jeste taj što deluje u vakuumu koji je nastao zbog nemogućnosti Kongresa da efikasno donosi zakone. Na primer, slučajevi imigracije koji su došli pred sud mogli bi biti irelevantni da su članovi Kongresa mogli da usvoje sveobuhvatnu reformu. U jednom konkretnom slučaju, konzervativna većina suda je Trampu donela veliku pobedu ograničavajući ulogu sudova u rešavanju slučajeva ljudi iz ratom razorene Sirije i Haitija.
Ipak, Vrhovni sud nije uvek podržavao predsednikove odluke. U februaru je presudio da zakon ne ovlašćuje predsednika da koristi vanredna ovlašćenja za uvođenje carina, što je bio udarac Trampovoj politici protekcionizma. Takođe, u ponedeljak su se Roberts i Baret pridružili liberalnim članovima suda kako bi odbacili žalbu Republikanskog nacionalnog komiteta na zakon Misisipija o prebrojavanju glasačkih listića.
Ove presude protiv Trampa pojačavaju paradoks: Dok sistematski radi na proširenju predsedničkih ovlašćenja, Vrhovni sud je i dalje jedna od retkih funkcionalnih vladinih institucija koje ga obuzdavaju. Potencijalni budući predsednik iz redova Demokrata možda posmatra Trampove presedane i smišlja strategiju kako da izbriše njegovo nasleđe. Ali osim ako Kongres konačno ne povrati svoj ustavni autoritet, i izuzev malo verovatnog scenarija da predsednik dobrovoljno preda vlast, Vrhovni sud će ostati ključni igrač u bitkama oko toga ko zaista vodi Ameriku.