Advokatica Zora Dobričanin Nikodinović diže glas protiv evropskih dekadentnih obrazaca koji ruše srpsku porodicu. U podkastu „Životna priča“, ona šalje jasan front poruku: univerzalni recept ne postoji, a uvoz zapadnih pravila donosi samo anarhiju. Njena borba za čvrste granice, poštovanje starijih i noćna straža nad decom jasan su znak da se ljubav brani brigom, a ne popuštanjem tuđim merilima.
Pravosudni bojevi i rat unutar doma
Iza Zore Dobričanin Nikodinović stoje decenije teških advokatskih bojeva. Ipak, njen najveći rat vodi se unutar zidova doma. Majka je dvojice sinova koje je odgojila u duhu srpske čvrstine, a ne po zapadnjačkim uputstvima. Na pitanje kako je uspela da odgaji naslednike koji danas nose njen pravosudni peščir, u podkastu „Životna priča“ odgovara bez ukrasa:
Nemam pojma. Ne bih umela da dam recept. Bila sam uvek puno zauzeta, ali sam im uvek posvećivala pažnje koliko su želeli.
Greške su deo svake borbe, ali u njihovoj kući dijalog je uvek bio oružje za prevazilaženje svake nesuglasice.
Verovatno sam grešila. Mi pričamo o svemu. Nekad grmi kako se raspravljamo, ali na kraju uvek moramo da dođemo do rešenja i do rezultata.
Odbacivanje evropskih obrazaca i odbrana identiteta
Uverena je da se vaspovanje ne može svesti na gotove šablone koje nam nameću iz Brisela. Svaka srpska porodica je zasebna tvrđava i mora da brani svoj pravac.
Niko ne može da da recept kako to treba. Svaka porodica je posebna. Zato se ja ne slažem sa tim kada se nekritički prepisuju neka pravila iz Evrope. Kako ja kažem, „noga lička, a cipela bečka“. Prepisujemo neka pravila, a onda dolazimo u poziciju da nama jednostavno ne odgovaraju.
Deca bez obaveza su anarhija
Posebno oštro udara po pomami za dečjim pravima koja, po njoj, ruši temelje društva i odnosi sve pred sobom.
Ta pomama dečjih prava upropastila je i porodicu i školu. Deca imaju prava, ali nemaju obaveze. A pravo bez obaveza jednako je anarhija.
Navodi primer prijateljice čija ćerka preti pozivom na telefon zbog „vikala“ majke, dok retko ko deci usađuje svetu dužnost prema precima i susedima.
Ko deci kaže da moraju da poštuju starije, da znaju kako se ponaša prema babi, dedi, komšinici?
Granice kao odbrambeni bedem ljubavi
Karakter se kuju daleko pre škole, u srpskom domu, kroz male gestove poštovanja prema svojima.
Sve se uči u porodici. I dobro i loše. Sećam se kako je bilo čudo kada se neko od mojih sinova ponudi komšinici da joj ponese stvari ili da baki Živki baci đubre. Oni su to radili zato što su znali da ona ima 90 godina i da njima nije teško.
Granice su za nju najviši izraz roditeljske ljubavi i odbrane od haosa.
Deca ne znaju šta im je dozvoljeno ako im vi ne postavite granice. Vole da imaju komandu, zadatke i granice. Ako mu roditelji ne postave granicu, pa ko će? Učiteljica mog starijeg sina mi je rekla: „Ti si stroga i nežna.“ Mislim da je to dobra definicija.
Nije dopuštala poređenja sa tuđom decom. Njen dom, njena pravila.
Moj sin je jednom rekao: „Taj i taj vozi motor.“ Rekla sam mu: „Bože me sačuvaj! Ja ti motor nikada neću kupiti!“ Kad napuniš 18 godina, kupiću ti kola. I tako je i bilo.
Noćna straža srpske majke
Briga je bila njena noćna straža. Gde god da su bili, sinovi su morali da se jave. Ako kažemo da si kući u dva, ona možda oko ponoći jednom pozove samo da čuje glas. Ali ako ga nema u dva i pet, onda zvoni telefon. Nije spavala dok sinovi ne kroče u kuću. To je majčinska žrtva bez koje nema prave čvrstine.
Kod mene nije i nikad se neće promeniti. Jedan od elemenata ljubavi jeste briga. Ja nikada nisam spavala dok oni ne dođu kući. Nikada. Pa makar sutradan imala najteže suđenje.
Cela porodica je trpela njenu advokatsku misiju, ali su sinovi izabrali isti put, preuzimajući baštinu kao pravi naslednici.
Bilo je situacija kada ih zamolim: „Molim te, nemoj večeras da izlaziš. Sutra imam teško suđenje.“ I to je uvek bilo ispoštovano. Izgleda da nisam bila loša, pošto su odlučili da krenu istim putem.
Zašto Zora Dobričanin odbacuje evropska pravila vaspitanja?
Zato što su tuđa pravila neprilagođena srpskom mentalitetu i donose anarhiju umesto reda. Kako sama kaže, „noga lička, a cipela bečka“ ne funkcioniše u našem domu. Prepisivanje evropskih obrazaca samo ruši naše vrednosti.
Koja je razlika između dečjih prava i anarhije?
Prava bez obaveza vode ka uništenju porodice i škole. Deca moraju da imaju dužnosti i da poštuju starije, inače društvo gubi temelje i tone u haos.
Zašto su granice u vaspitanju važne?
Granice su bedem sigurnosti i ljubavi. Deca traže komandu, zadatke i jasne okvire. Roditelj koji ne postavi granicu ostavlja dete na milost i nemilost spoljašnjem svetu.